Juraj Matejev Dalmatinac

Georgius Dalmaticus ostao je zapamćen po svom životnom djelu na kojem je radio tridesetak godina – katedrali sv. Jakova u Šibeniku. Osim što je kao vrstan kipar izradio brojne kipove i dekoracije na katedrali, on se iskazao i kao inovativan graditelj, jer je šibenska katedrala građena posebnim sustavom kamenih ploča umetnutih u okvire. Slobodno se može reći da je Juraj bio pravi renesansni čovjek; osim što je bio kipar, graditelj crkvi, palača i utvrda, živio je i radio u više jadranskih gradova, putovao je i poslovao, uspješno se bavio i trgovinom te je odgojio i nekoliko učenika. Upravo je zbog svoje intenzivne djelatnosti, koja nije poznavala komunalne i nacionalne granice s obje strane Jadrana i prozvan Homo Adriaticus (Jadranski čovjek). Kao i kod mnogih umjetnika njegova vremena, ni za Juraja, nažalost, nije poznato ništa detaljnije o njegovu podrijetlu i školovanju. Drži se da je rođen u Zadru i da je mladost proveo u Veneciji, školujući se u radionicama kipara Giovannija i Bartolomea Bona.

Vrlo je vjerojatno s njima surađivao na nekim od poznatih projekata, primjerice, na vratima Porta della Carta na Duždevoj palači. Iz njegova je rada očito da se u Veneciji dobro upoznao sa suvremenim umjetničkim strujanjima i prihvatio umjetnički stil kićene gotike (gotico fiorito), ali je prihvatio i utjecaje rane toskanske gotike. Individualna kreativna mješavina gotičkog i renesansnog stila ostat će glavno obilježje čitave njegove karijere, koja se proteže na otprilike pola stoljeća. Kada se 1441. g. preselio iz Venecije u Šibenik, kako bi radio na izgradnji katedrale, već je bio afirmirani umjetnik, koji je ondje imao radionicu i obitelj, a u iduća će četiri desetljeća iz Šibenika odlaziti raditi u Zadar, Split, Pag, Ravennu, Urbino i Anconu. U Dubrovniku je Juraj boravio otprilike godinu dana (1464. – 1465.), upravo u vrijeme intenzivnog utvrđivanja grada u strahu pred navalom Turaka, nakon pada Carigrada. Tih su godina u grad pozivani najbolji inženjeri kako bi davali savjete i vodili gradnju utvrda, a među njima je bio i slavni Michelozzo di Bartolomeo iz Firence. Čini se da je dolazak Jurja Dalmatinca u Dubrovnik povezan upravo s Michelozzom. Kada je krajem travnja 1464. g. dubrovački Senat odbio raspravljati o Michelozzovom projektu obnove Kneževa dvora, ugledni je arhitekt uvrijeđen ubrzo napustio grad, a već početkom lipnja na njegovo mjesto dolazi “majstor iz Šibenika”, kako Jurja nazivaju arhivski dokumenti.

Vjeruje se, stoga, da je tako brza smjena dvojice majstora bila moguća jer je Jurja Senatu preporučio upravo Michelozzo, s obzirom da je tada bio čest običaj da majstor prilikom odlaska preporuči nekoga od povjerenja kako bi dovršio njegov posao. Osim toga, to je i neizravno svjedočanstvo o Jurajevoj graditeljskoj vještini, jer Dubrovčani sigurno ne bi obranu grada u tim opasnim vremenima povjerili nekome tko nema posvjedočena znanja i iskustva. Ipak, nakon incidenta s Michelozzom, senatori su bili oprezni te su Jurja Dalmatinca angažirali na samo 4 mjeseca, ali su njime bili toliko zadovoljni da su mu sljedeći ugovor u rujnu 1464. g. produljili na još 8 mjeseci uz plaću od 600 perpera godišnje. Za razliku od njegova rada u većini drugih gradova, u kojima je radio na pojedinim građevinama, u Dubrovniku je u njegovim rukama bio obrambeni mehanizam grada i teritorija Dubrovačke Republike. Njegov je prvi rad bio preuređenje kule sv. Katarine sa sjeverne strane gradskih zidina. Kako se njegovi nacrti ni njihovi opisi nisu sačuvali, danas je teško reći koliko je od onoga što se danas vidi upravo njegovo djelo, ali se može reći da je on ovu visoku četvrtastu kulu vjerojatno opskrbio zanimljivim otvorima za korištenje i hladnog i vatrenog oružja.

Juraj Dalmatinac nastavio je započeti Michelozzov rad na osuvremenjivanju kule Minčete, ali, čini se, prema sugestijama Senata, koji je želio da ona, usprkos tada već čestoj uporabi vatrenog oružja, ostane viša negoli su stručnjaci predlagali. Juraj je dovršio započeto zaobljivanje ranije četverouglaste Minčete, podigao ju je dodatno u visinu i presvodio, a pretpostavlja se da je on zamislio i njezino završno krunište, odnosno, platformu na vrhu kule, postavljenu na konzole. Arhivski dokumenti svjedoče da je daljnji rad na Minčeti tekao upravo prema nacrtu i modelu Jurja Dalmatinca, usprkos ranijim Michelozzovim prijedlozima. Uz rad na ove dvije kule sa sjeverne strane zidina, Juraj je bio angažiran i na obnovi Kneževa dvora, koji je godinu ranije bio stradao u eksploziji baruta, ali nije poznato u kolikom opsegu. Njegov se angažman danas može prepoznati uglavnom u dijelu skulptorske dekoracije ove najvažnije gradske palače. Uz Knežev dvor nalaze se i gradska vrata koja vode u luku (Vrata od Ponte) na kojima je “majstor iz Šibenika” također bio angažiran, baveći se njihovim premještanjem i preuređenjem, a značajno je da se uz ta vrata vezuje i jedino danas sačuvano njegovo kiparsko djelo u Dubrovniku. Riječ je o kipu gradskog zaštitnika sv. Vlaha, koji je bio postavljen na Vratima od Ponte, „na lučka vrata sa onim ukrasima i na način kako nađe za shodno majstor Juraj iz Šibenika.“ Šibenski je graditelj u svojstvu glavnog državnog inženjera obišao i Ston, drugi grad po važnosti u Republici, gdje je dao savjete i prijedloge za njegovu obranu, ali se njegovi prijedlozi nažalost nisu sačuvali. Mala je vjerojatnost da su bili ostvareni, budući da je Juraj Dalmatinac početkom ljeta 1465. g. napustio Dubrovnik, vjerojatno radi epidemije kuge, koja je tada zavladala gradom, čime je završena kratkotrajna, ali intenzivna dubrovačka epizoda jednoga od najvećih hrvatskih graditelja i kipara.