Obzirom na težinu zadaća koje su kacamorti morali obavljati, poput spaljivanja okuženih kuća njihovih sugrađana, zbog čega su usljed neobavljanja dužnosti mogli biti kažnjeni kaznom od 100 dukata, Republika im je odlučila davati plaću. Oni se od ove godine spominju kao plaćeni službenici (salariati in civitate).

Senat donosi odluku o izgradnji lazareta na Dančama.

Jedna odluka Gradskog magistrata govori o zapošljavanju dvadest žena koje su preboljele kugu. Iz nekih kasnijih uredbi vidi se da su one žene koje su preživjele kugu (ozdravljenice ili resanatae) bile zapošljavane u svrhu pranja zaraženih stvari. Ovaj nam primjer ukazuje na svijest o tzv. stečenom imunitetu.

Započinje gradnja lazareta na Dančama. Uz glavni objekt, koji je bio dug 20m i širok 6 m, izgrađeno je i nekoliko manjih namjenjenih smještaju članova obitelji okuženih, te onih koji su preboljeli zarazu. Lazaret je bio odvojen dugim zidom te je imao i svoju cisternu za vodu. Uz njega je bila sagrađena i kapelica Gospe od Danača, koja postoji i danas. Nakon preseljenja na Danče trajno je zaposlen kirurg umjesto privremeno zaposlenoga brijača, te dva pučana-pomoćnika za nadzor protuepidemijskih mjera. Sljedećih gotovo dvjesto godina ovo je bio glavni lazaret. Ipak kad bi broj oboljelih premašio kapacitete Danača, ponovno bi se stavila u uporabu skloništa na Bobari i Mrkanu, kao i neka druga privremena skloništa poput onih na Brgatu, Kantafigu, otočičima ispred otoka Šipana ili otoku Mljetu, čime se pokazala praksa dubrovačke vlade koja je vodila k prilagođavavanju trenutnoj epidemiološkoj situaciji, izolirajući i liječeći bolesne u privremenim lazaretima, što bliže mjestu same epidemije.

Umrli od epidemija pokapali su se u gradu sve do velike epidemije koja je izbila ove godine, tijekom koje je Malo vijeće odredilo da se iskopa velika skupna jama na Dančama te na dva mjesta izvan grada.

Oni ljudi koji su preživjeli kugu mogli su biti i kopci ili kopice, a za njih su vrijedile izuzetno stroge mjere, pa je tako za dodir s zdravima ili bacanja zaraženih predmeta, kazna bila – smrt vješanjem. Prva takva kazna bila je sprovedena Mihočom Mirkovićem i Živanom Pupkom koji su bili uhvaćeni u krađi na Dančama.

Dubrovačka vlada donosi odredbu o protuepidemijskim mjerama na brodovima te određuje da svaki brod, koji želi ući u Dubrovačku Republiku, mora imati zdravstveni karton ili patent. Ovom ispravom su lučke vlasti nekog grada i dubrovački konzul smješten u tom gradu izvješćivale kapetana broda o zdravstvenom stanju grada iz kojeg se isplovaljavalo. Bez ove isprave nije bilo moguće ostajanje i vezivanje uz obalu. Svaki brod koji je imao okuženog bolesnika, morao je istaknuti žutu zastavu. Dubrovački je konzul jednako tako pratio i kretanje zaraznih bolesti u gradu i zemlji, gdje je radio i zastupao Republiku te o tome slao izvješća. Istu obvezu su imali i kapetani dubrovačkih jedrenjaka i brodova.

Po prvi put arhivski izvori spominju skloništa uz istočna gradska vrata, na Pločama. Jedna baraka i jedna kućica, koje su služile za raskuživanje osmanske robe nalazile su se smještene između kule Asimon i kule sv. Jakova. Izvori iz 17. i 18. stoljeća taj prostor nazivaju Mali lazaret” ili “Mali lazaret ispod zida/zidina” što znači da se ova karantena koristila i onda kad su Lazareti na Pločama već odavno bili izgrađeni.

Dubrovnik je zahvatila jedna od najpogubnijih epidemija kuge za koju su dubrovački kroničari tvrdili da nije bila samo pomor nego i srdžba Božja (Non fu mortalità, ma ira di Dio) i koja je potpuno zaustavila život grada. Prema suvremenim procjenama stradalo je oko 25 tisuća stanovnika i od takvog se demografskog pada Republika nije nikad oporavila. Kugu, za koju se kaže da ju je u Grad unio krojač Andrija Gunđević iz Ankone, prvi je na jednoj zaraženoj vlastelinki diagnosticirao liječnik Donato Muzi, rodom iz Venezije. Prepoznavši bolest, obavijestio je vlasti. Ubrzo je i na sebi prepoznao simptome bolesti; vrućicu, glavobolju, otekline na bedru i pod pazuhom. U skladu s tadašnjim medicinskim spoznajama uzeo je skalpel i sam sebi pustio krv na desnoj ruci... i nekim čudom preživio. Zbog siline kuge, 1527. vijeća su se preselila u Gruž, a Gradom je ostao upravljati knez sa sedam vlastelina. Kužnu je zarazu preživio jedini knez.

Nakon ove godine u samom gradu Dubrovniku više nisu bile zabilježene epidemije kužne zaraze koje su još u nekoliko navrata u 16. i 17. stoljeću, a ponegdje i do 19. stoljeća harale europskim i balkanskim prostorom.