Miho Hranjac

Početkom 17. stoljeća dva su unutrašnjopolitička događaja potresla Dubrovačku Republiku i na još veći oprez potaknuli ionako oprezne Dubrovčane –Lastovska buna (1602. – 1606.) i tzv. Velika zavjera (1612. g.). Pobunu nekolicine stanovnika udaljenog otoka Lastova, koji je bio pod dubrovačkom vlašću od sredine 14. stoljeća te je uživao autonomiju, iskoristila je, naravno, konkurentska Mletačka Republika. No, diplomatskim akcijama Dubrovnik je ipak ubrzo uspio umiriti situaciju i vratiti otok Lastovo pod svoju vlast. Historiografija tzv. Veliku zavjeru pamti kao neuspjeli pokušaj dvojice protjeranih dubrovačkih plemića da izvedu svojevrsni državni udar. Oni su se bili uključili u protuosmanske planove savojskoga vojvode Karla Emanuela, pokušavajući u njihovo provođenje uplesti i neutralnu Dubrovačku Republiku.

Njihova smrtna osuda – a koju su obojica izbjegli bijegom u Italiju – izazvala je veliki razdor među članovima suprotstavljenih obitelji, koji je potom zahvatio čitav aristokratski stalež, a posljedice tog razdora osjećale su se u Dubrovniku sve do nestanka Republike dva stoljeća kasnije. Vrlo je vjerojatno da su upravo ti događaji, uz trajno složene i za Dubrovnik potencijalno opasne odnose europskih sila, navele Dubrovčane da ozbiljno razmišljaju o unaprjeđenju svoga obrambenog sustava. Tako je domaći stručnjak Miho Hranjac 1618. g. izradio jedan opširan izvještaj o stanju gradskih utvrda, njihovim prednostima i nedostacima te potrebnim preinakama ili unaprjeđenjima. No, posebno je zanimljivo da se o autoru tog detaljnog izvještaja ne zna gotovo ništa,  osim onoga što se može zaključiti iz samoga djela.

Naime, iako je spomenuti traktat pisan studiozno i s očito izvrsnim poznavanjem teme, Miho Hranjac ostao je i do dan danas nepoznanica! Sve što se o njemu zna ustvari potječe iz predgovora njegovom izvještaju. Miho u njemu piše kako ga je napisao „iz osjećaja koji se općenito ima prema vlastitoj domovini“, nakon što ga je u audijenciju primio dubrovački knez pa se može pretpostaviti da je izvještaj nastao na poticaj državne vlasti. Ponosno ističe da je domaći podanik i da je „s prethodnim zdravim promišljanjem (...) uzimajući u obzir moderna ratna sredstva“ napisao svoje mišljenje jer „poznavajući pak položaje brda, uzvisina i luka, koje mogu biti za neprijateljsku vojsku otvorena vrata, osjećam se obavezan po Božjem i ljudskom zakonu, pokazati i obrazložiti sve položaje koje bi se moralo utvrditi s malim izdatcima.“ Osim toga, iz samog se teksta vidi da Miho odlično poznaje, ne samo dubrovačke gradske utvrde i okolni teritorij, već i utvrde južne Italije, kao suvremene trendove u fortifikacijskoj arhitekturi i topništvu. Upravo je zato  predlagao da se u blizini grada mora izgraditi i modernim topništvom opremiti nekoliko tvrđava, kako bi se spriječilo da ga potencijalni neprijatelji s okolnih uzvisina ugroze ili bombardiraju.

Po njegovom bi mišljenju bilo potrebno te tvrđave izgraditi na otočiću Daksi pred gruškom lukom, na brežuljku Montovjerni, na poluotoku Lapadu i na Ilijinoj glavici, a jedna tvrđava koja bi sprječavala neprijateljsko iskrcavanje na Lokrumu, trebala bi se sagraditi na brdu Srđ iznad grada. Međutim, treba istaknuti kako se njegove opaske o obrani Dubrovnika tu ne zaustavljaju; predlaže čitav niz mjera i akcija koje bi trebale poboljšati obrambeni potencijal grada. Argumentirano ukazuje na slabosti nekih položaja na gradskim zidinama, predlaže dogradnje ili preinake njihovih pojedinih dijelova, a posebnu pažnju pokazuje prema gradskoj luci, što je i očekivano s obzirom na iznimnu važnost brodarstva za Dubrovnik. Zanimljivo je navesti da je među njegovim prijedlozima i izgradnja nasipa pred tvrđavom sv. Ivana. Miho smatra kako bi radi zaštite od potencijalnih neprijateljskih nasrtaja s mora, ali i obrane od morskih valova i povećanja kapaciteta luke bilo potrebno napraviti nasip od velikog kamenja pred spomenutom tvrđavom. Može se reći da je to prvi prijedlog za izgradnju lukobrana Porporela, koji je tek sredinom 19. st. izgrađen na tom mjestu. Nije to jedini njegov prijedlog, koji je ostvaren tek dva i pol stoljeća nakon što je iznesen. Tijekom 19. st., na gotovo svim lokacijama koje je on naveo, austrijska je vojska izgradila tvrđave, kako bi oko Dubrovnika stvorila učinkovitu fortifikacijsku mrežu. Nisu poznati biografski podaci o školovanju i karijeri Miha Hranjca, kao ni o njegovoj sudbini, ali su njegovi prijedlozi o izgradnji utvrda očito bili previše odvažni i previše riskantni za vječito oprezne Dubrovčane koji su se – barem u njegovo vrijeme – odlučili oglušiti na njegove stručne savjete.